Prijeđi na sadržaj

Đuro Vilović

Izvor: Wikipedija
Vilovićeva knjiga Međimurje iz 1923. god.

Đuro Vilović (Brela, 1889. – Bjelovar, 1958.), hrvatski književnik. Ekstremni jugoslavenski nacionalist, član Orjune i za vrijeme II. svjetskog rata, četnik.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Đuro Vilović je rođen u Brelima. Studij katoličke teologije pohađao je u Zadru, te je 1913. zaređen za svećenika. Nakon zaređenja odlazi u Beč na studij filozofije. Nakon povratka u Hrvatsku službuje u Dekanovcu u Međimurju, s kojom će se životnom sredinom nježno poistovijetiti. Kasnije piše “Ta mi je zemlja postala bliza, i topla mi posta ta zemlja, u kojoj gusto i bujno cvatu ljubice, a žene govore nekim romonom i šaptom, kojim romone naši lijepi, mladi glagolaši uz more. Tu kao da sam se sreo s jezikom naših primorskih nedjelja i ranih jutara.” Već 1918. godine napisao je tu roman s tematikom ljubavnog života mladog kapelana, koja će pod naslovom "Međimurje - ispovijest jednoga sutona" biti objavljena u Bjelovaru 1923. godine. Sklonost ženama će ga ubrzo i odbiti od svećeničkog zvanja, nakon što je pokazao simpatije tadašnjem tzv. reformnom pokretu katoličkih svećenika koji je, između ostaloga, zahtijevao da se svećenicima dopusti ženidbu.[1]

Nekadašnji pravaš i hrvatski nacionalist, postao je nacionalnim renegatom, nekako u vrijeme kada se odlučio oženiti pravoslavnom Srpkinjom iz okolice Bjelovara. Nakon što ga je Srpska pravoslavna crkva odbila, odlučio je postati protestant - možda samo zato da bi se 1919. godine mogao zaposliti kao nastavnik u protestantskoj školi u Staroj Pazovi - te počeo pisati pripovijetke i romane u kojima je vrlo kritizirao katoličko svećenstvo i Katoličku crkvu u cjelini.[2]

1930. godine u Zagrebu osniva s još nekoliko novinara izdavačku udrugu BINOZA (BIblioteka NOvinarske ZAdruge), koja je izdala značajan broj knjiga, među kojima i neke Vilovićeve.[3]

Makar je demonstrativno raskrstio s hrvatstvom, djelo Đure Vilovića ostalo je neraskidivo vezanu uz Hrvatsku i njen kulturni prostor.[4][5]

Kraj 1930-ih godina dočekuje Đuro Vilović kao jedan od nesumnjivo najčitanijih i najcjenjenijih hrvatskih pisaca.

Nakon što je više godina ponovio živio u Beogradu, 1938/39. godine je završio vilu u Brelima kod Makarske, te je sve više živio i radio u Splitu.[6]

Tijekom II. svjetskog rata prišao je četničkomu pokretu. Nakon što 1941. god. posve napušta Zagreb i odlazi u Split koji je bio pripojen Italiji - moguće stoga što je računao da bi kao mason mogao u Zagrebu imati nevolja s Ustašama i Nijemcima[7] - 1942. godine Đuro Vilović počinje u Splitu pisati za četnička glasila, te ondje od listopada 1942. god. uređuje časopis Krik iz jama u kojem govori o 600.000 Srba koje da su ustaše pobacale u jame na području NDH. Potom se u ožujku 1943. godine pridružuje samom Draži Mihailoviću u Srbiji. Na sastanak s Dražom Mihailovićem Đuro Vilović i nekolicina drugih orjunaša iz Splita lete talijanskim vojnim avionom.[8] Ostaje Vilović djelovati u propagandnom odjelu četničke vrhovne komande[9] gdje blisko surađuje sa Stevanom Moljevićem, urednikom četničkog časopisa "Ravna Gora".[10] U četničkim publikacijama objavljuje pod pseudonimom Ljubiša Petrović,[11] te osobito piše protiv svake hrvatske politike - ne samo ustaške, nego i one Hrvatske seljačke stranke, te one koju vode tadašnji hrvatski komunisti.[12] Pod imenom "Ljubiša Petrović" objavljena mu je 1943. godine u Pittsburgu knjižica (79 stranica) "Tajni plan Velikohrvatske ideje i njene ekspanzije: dokumenat mračne megalomanije jednog narodića" (izdanje Slobodne srpske planine 1943 godine, štampa Amerikanskog srbobrana).[13] Otvoreno velikosrpska Srpska radikalna stranka objavila je 2011. godine tu Vilovićevu knjižicu pod novim naslovom "Bastardija Hrvatstva" (priredio Nikola Žutić, koji je napisao opširni predgovor od 40 stranica, recenzenti Vojislav Šešelj i Momčilo Subotić). U knjižici Vilović svojim srpskim čitateljima s neskrivenom antihrvatskom mržnjom govori primjerice o "strašnim i mračnim hrvatskim masama" nezadovoljnim stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koje će "mračne mase" rado primiti "najcrnje ropstvo mađarsko i tursko, čaki i cigansko, ako hoćete, samo ne srpsko"; te nastavlja o "sasvim nastranom i bolesnom, ali velikom očaju hrvatskih seljačkih masa" koje Radićev poklič "Vjera u Boga i seljačka sloga!" odjednom "dira u živac" i potiče ih "u gomilu", te se "Radićev pokret širi na sve strane kao kuga".[14]

S Đurom Vilovićem je u četnike krenuo i njegov sin jedinac Vojko, student medicine. Vojko Vilović će s četnicima, tj. Dobrovoljačkom antikomunističkom milicijom - ali u talijanskoj uniformi - doći i do Brela, gdje je bio ljetnikovac obitelji Vilović. U četničkim će redovima Vojko Vilović i poginuti ili umrijeti.[15]

Đuro Vilović je godinama dopunjavao svoj rukopis Krvava crkva, s podnaslovom Hrvatski popovi i fratri u raspadu Jugoslavije i u pokoljima Srba, kojega je naposljetku objavila tek Srpska radikalna stranka 2009. godine.[16] U tom djelu je Vilović zastupao radikalno jugoslavenstvo i srpstvo. Kao pobornik teze da hrvatski narod zapravo ne postoji, u knjizi "Krvava crkva" prema osobnom iskustvu govori o rijetkim Hrvatima svojega doba koji su poput njega odlučili postati Srbima: „Tih je Hrvata bilo malo tek toliko da se može reći da ih je – ipak bilo. Ti su se Hrvati već toga dana konačno i definitivno pretopili u Srbe, jer ih je srpska duša i svest i borbenost srknula, kao što srče veća kaplja sitne kapljice vode. Od toga dana ti Hrvati više u sebi ne mogu ništa da pronađu hrvatsko osim jednog bezgraničnog bola i isto takva stida što im je sudbina udesila, da se rode pod hrvatskim imenom.”[17]

1946. osuđen je Đuro Vilović na 7 godina zatvora. Makar je u zatvoru pisao ekavicom i ćirilicom (nerijetko na toaletnom papiru), s vremenom mu je postalo jasno da ga drugi četnici u zatvoru ne prihvaćaju kao Srbina, dapače da ga preziru kao Hrvata. U njegovoj ćeliji je bio i jedan pravoslavni svećenik, ali s njime Vilović nije htio razgovarati: kao što je prezirao katoličke svećenike, Vilović je prezirao i pravoslavne. Nakon izdržane kazne živio je u Bjelovaru, na imanju svoje supruge.[7] Navodno je posljednje godine proveo u teškoj depresiji, žaleći zbog gubitka sina, i svega drugoga što je izgubio pristupajući četnicima.[18]

Dugo nakon njegove smrti je pronađen rukopis njegovog romana "Picukare", dovršen pred II. svjetski rat. U tom romanu napada Vilović dalmatinske pobožne žene, čija starinska pučka pobožnost prema Vilovićevoj viziji opterećuje taj dio Hrvatske i ispunja ga negativnošću. Roman je objavljen u Zagrebu 2010. godine.[18]

Izdavač njegove antikatoličke i antihrvatske knjige "Krvava crkva" mora 2009. godine sa žaljenjem konstatirati da je Đuro Vilović nesumnjivo uvršten u povijest kao hrvatski književnik, makar je Vilović sebe smatrao Srbinom i tvrdio da hrvatski narod uopće ne postoji:[19] naime je Vilović s uvjerenjem ponavljao, da postoje samo Srbi i Slovenci, a da je Zagreb pun potomaka neslavenskih došljaka iz raznih dijelova Europe koji govore o Hrvatskoj i deklariraju se kao Hrvati.[20]

Važnija djela

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Zlatko Matijević. Reformni pokret dijela nižega katoličkog svećenstva u Hrvatskoj (1919—1924. god.). Povijesni prilozi, Vol. 8 No. 8, 1989. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  2. ↑ Ivan J. Bošković. VILOVIĆ’S CONFLICT WITH RELIGION, THE CHURCH AND HIS PEOPLE. Crkva u svijetu : Crkva u svijetu, Vol. 41 No. 3, 2006. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  3. ↑ Binoza. Knjiga.hr. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  4. ↑ Davor Krile. 16. rujna 2018. Od katoličkog svećenika i pravaša do četnika, antiklerikalca i erotomana: pročitajte nevjerojatnu priču o Đuri Viloviću iz Brela kojeg je vrtoglavi niz drama doveo do štaba Draže Mihajlovića. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  5. ↑ Cvileki. Kazališna družina Pinklec. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  6. ↑ Branka Primorac. 17. svibnja 2010. Gordana Vilović : Moj stric Ðuro politički je loše prosuđivao. Moderna vremena. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  7. ↑ a b Ivan J. Bošković, op. cit.
  8. ↑ Jurica Pavičić. 21. kolovoza 2010. Bože, zar smo se tako malo promijenili?!. Jutranji list. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  9. ↑ Momčilo Subotić. 13. travnja 2021. Dr Nikola Žutić,“Đuro Vilović od župnika do četnika”, Institut za savremenu istoriju, 2012., Beograd, 285 stranica (prezentacija knjige) (PDF). Politička revija, br. 1/2013. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  10. ↑ Miloš Minić (Vojno tužiteljstvo Jugoslavenske armije). 10. rujna 1946. Otužnica protiv Mihailovića i ostalih (PDF) (srpski). Helskinki.org. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  11. ↑ Nikola Žutić. 27. studenoga 2013. Grešnik knez Pavle! (srpski). Novosti.rs. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  12. ↑ Nikola Žutić. Četnički liberalizam i antinacizam u Dalmaciji 1922-1945 (srpski). Jadovno. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  13. ↑ Liljana Vasić. 13. travnja 2021. Bibliografija Srpska književnost u emigraciji, 1941- 1991 (PDF) (srpski). Srpska akademija nauka i umetnosti. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  14. ↑ Ljubiša Petrović (Đudo Vilović). 2011. Bastardija Hrvatstva, str. 65 (srpski). Srpska radikalna stranka. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. travnja 2021. Pristupljeno 14. travnja 2021.
  15. ↑ Ozren Žamić. Travanj 2011. PICUKARE GJURE VILOVIĆA (PDF). Kamen Života. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  16. ↑ Slobodan Jarčević. 27. kolovoza 2009. Krvava crkva, prezentacija knjige (srpski). Srpska radikalna stranka. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  17. ↑ Jure Krišto. Dva srpska povjesničara o Stepincu Povodom knjige Ljubodrag Dimić, Nikola Žutić, Alojzije Stepinac – država, crkva, nadbiskup (1934-1941) (Beograd: „Filip Višnjić”, 2017), 456 str. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 51 No. 3, 2019. Pristupljeno 5. travnja 2021.
  18. ↑ a b Jurica Pavičić, op. cit.
  19. ↑ Slobodan Jarčević. 25. kolovoza 2009. Krvava crkva, prezentacija (srpski). Srpska radikalna stranka. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  20. ↑ Ivan J. Bošković, op. cit., str. 390

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Đuro_Vilović&oldid=7020872"